Breaking News
Download http://bigtheme.net/joomla Free Templates Joomla! 3
Home / Intervju / HOLOKAUST JOŠ NIJE GOTOV: Filip David o krizi u Evropi i hrvatsko-srpskim odnosima
loading...

HOLOKAUST JOŠ NIJE GOTOV: Filip David o krizi u Evropi i hrvatsko-srpskim odnosima

Font Veličina » Veće | Manje


Nismo daleko odmaknuli: zemlje bivše Jugoslavije još su na buretu baruta. I ako se za to stvori želja velikih sila, negdje će ponovo izbiti sukob.

 

Nismo daleko odmaknuli: zemlje bivše Jugoslavije još su na buretu baruta. I ako se za to stvori želja velikih sila, negdje će ponovo izbiti sukob.

Jedan od najvećih srpskih pisaca Filip David gostovao je na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu, kao autor romana “Knjiga sjećanja i zaborava” i scenarija za film “Kad svane dan” u režiji Gorana Paskaljevića, također prikazanog na festivalu. Za roman koji govori o stradanju Židova u Srbiji u Drugom svjetskom ratu dobio je NIN-ovu nagradu, najpoznatiju književnu nagradu u Srbiji te nagradu “Meša Selimović” regionalnog književnog festivala “Cum grano salis” u Tuzli. U intervjuu za Globus tumači zašto Hrvatska i Srbija ne mogu biti kao Francuska i Njemačka nakon 1945. i zašto ga sve podsjeća na atmosferu kakva je vladala uoči Prvog svjetskog rata.

S kojim osjećajem pratite ljudsku lavinu koja je krenula prema Evropi?

– To je jedna od najtragičnijih situacija u posljednjih nekoliko godina, val kojem se ne vidi kraj. Posebno su me potresle televizijske slike tih ljudi koji su spremni žrtvovati svoje živote da bi došli u ono što misle da je obećana zemlja. Podsjećaju na neke scene mog romana, poput one na željezničkoj stanici gdje se hiljade ljudi pokušavaju ukrcati u dva vagona. Užasna je gužva, i majke nepoznatim ljudima kroz prozor vagona dodaju svoju djecu, da se makar ona spase! Vlak polazi, a majke ostaju na peronu. Razmišljam o sudbini te djece koju su majke svjesno odbacile u jednom trenutku da bi ih spasile. To je jedna od najtragičnijih situacija koje možete zamisliti. Priča dječaka koji je od Damaska do Srbije došao sam, bez roditelja, također je jedna takva priča. Tragične, užasne situacije se ponavljaju. Ne možemo reći da je bio jedan genocid, jedan holokaust i stvar je gotova. Nije tako kako je mislila Hannah Arendt, da se takvo što više neće ponoviti i da je zlo banalno. Ne, zlo je prisutno svuda i u svakom času, i to je ono što me je ozbiljno potreslo jer sam vidio da ni literatura ni politika ni ništa ne može pomoći ljudima koji su u velikoj nevolji.

Hoćete reći, ni politika im ne želi pomoći?

– Ne želi ili ne može. Gotovo da nema razlike između ne želi i ne može. Evropski državnici održavaju sastanke i ne mogu se odgovoriti, obećavaju da će nekako udomiti te ljude, ali oni daju obećanja za stotinjak ili dvjesto hiljada ljudi, a ovdje se radi o milionima. Povremeno se na svijetu događaju stvari koje se ne mogu predvidjeti, a uzdrmaju čitav svijet. Vjerovatno će se na kraju naći rješenje ali je pitanje koliko će ljudi do tada stradati. Drugo je pitanje koliko će te izbjeglice uzdrmati zemlje u koje dolaze, jer oni stižu s drugačijom kulturom i nepoznavanjem jezika. Ovi koji sad dolaze imaju nešto novca, ušteđevinu ili su prodali šta su imali da bi platili krijumčarima, ali puno je onih najsiromašnijih koji još nisu krenuli. A ako oni krenu, onda će to biti stvarno pakao.

Je li rješenje jednostavno otvoriti vrata svima?

– Nije to jednostavno, jer oni svi žele ići u Njemačku i Austriju, a pitanje je kapaciteta tih zemalja. Sad se razgovara o kvotama, mnoge od ovih istočnih zemalja to ne žele. I to je jedan od paradoksa, da je Zapad spremniji za primanje izbjeglica od Istoka.

Kako to tumačite?

– Deklarativno su isticali bratstva i jedinstva, općeg svjetskog zajedništva dok su ispod površine jačali domaći nacionalizmi, netolerancija, netrpeljivost. To se najbolje vidjelo u Istočnoj Njemačkoj nakon rušenja Zida. Ekstremnih grupa ima mnogo više na istoku nego na zapadu Njemačke, vidimo da iz ljudi, iz mase, iz naroda provaljuju ti zli dusi. Odjedanput se vidi koliko su ti bivši sistemi, koji su deklarativno pozivali na opću solidarnost, netolerantni, isključivi, diktatorski. Pozivali su čitav svijet da prihvati jednu ideologiju, da bi se pokazalo da je ta ideologija bila šuplja, bez prave jezgre solidarnosti i tolerancije.

Ali šta je s Evropom? Ona se kitila najvišom razinom zaštite ljudskih prava, slobode i humanosti? Ispostavlja li se i to danas samo kao ideologija?

– Prvo moram reći da sam se uvijek zalagao za pristup Evropskoj uniji. Evropa sve više i više pokazuje svoje nedostatke: previše se birokratizirala, svela na neke ekonomske računice gdje stradavaju oni najsiromašniji i oni koji ne uspijevaju srediti svoje ekonomije, zapravo male države. Mislim tu prije svega na države bivše Jugoslavije. Hrvatska je ušla u EU ali ne može se reći da nema velikih problema, Srbija također, o ostalima da ne govorimo, o Bosni i Hercegovini, o Makedoniji. To su države koje neprekidno strepe od raspada, od unutrašnjih sukoba koji se povremeno javljaju. Pogledajte samo Makedoniju! Ništa tu nije sređeno. Rat je zaustavljen tako da su svi problemi gurnuti pod tepih, nijedan nije riješen, ni teritorijalni ni politički ni ekonomski. Zbog toga i dalje postoji mogućnost da negdje na nekom kraju ponovo izbije sukob, ako za to postoji želja velikih sila. Posebno tu mislim na Ruse koji drže pod prismotrom dijelove Balkanskog polutoka: ako budu željeli ograničeni sukob, dovoljno je da pošalju malo oružja i nešto vojnika kao u Ukrajini, i imat ćemo lokalni sukob s potencijalom da preraste u evropski, pa čak i svjetski.

Mislite da bi se mogla ponoviti konstelacija s početka devedesetih, kad se raspadao istočni blok?

– Stalno se šire priče da je na pomolu novi hladni rat. Ne možemo gledati u budućnost, ali stalno ponavljam jednu rusku poslovicu koja kaže da je svijeća od jedne kopjejke zapalila Moskvu. Znači, malo je potrebno, sasvim mala iskrica da bi se zapalilo veliko područje. A mi imamo puno tih žarišta: pogledajte odnose Kosova i Srbije, pa odnose Makedonaca i Albanaca u Makedoniji, u Bosni i Hercegovini odnose Federacije i Republike Srpske, to su sve napete situacije u kojima tinja neugašena mržnja iz proteklih vremena, koja je dovoljna da neke ekstremne grupe krenu u sukobe, a onda se to širi.

Baš mržnju vidite kao mogući uzrok novog rata?

– Imamo neriješene probleme iz prošlosti i želju nekih političkih grupa da riješe neka pitanja iz prošlosti za koje misle da nisu riješena: pitanje Velike Srbije, Velike Hrvatske, Velike Makedonije, Velike Albanije… ovdje su svi bili veliki, a mi živimo na jednom prostoru gdje nema mjesta da svi budu veliki. Hrvatska je donekle riješila svoje probleme ulazeći u EU, ali sluti se da smo još uvijek na buretu baruta.

Zašto? Zato što niko kod nas nije potučen do nogu?

– Zato što su sukobi zaustavljeni, a da problemi nisu bili riješeni. Zaustavljeni su intervencijom velikih sila, posebno SAD-a i mislim da je dobro da su to učinili, jer Evropa nije bila u stanju. Da se SAD nije umiješao, mislim da bi se naši narodi još i sad tukli. Kad ne bi bilo oružja, onda motkama i kamenjem. Od početka je sve najviše ovisilo o Srbiji koja je bila najmnogoljudnija i kontrolisala je JNA, ali smo imali nesreću što su na vlast došli takvi političari koji su vjerovali da će sve riješiti silom, pa se ta sila na kraju okrenula protiv Srbije. Ne mogu se silom rješavati problemi koji su i etnički i politički. Sukobi su imali etnički karakter, a djelomično i religiozni pa i ideološki, što je ostavilo teške posljedice sve do danas. Niko se od toga nije oporavio.

Ne slažete se da je za sve naprosto kriv Milošević, i da bi se bez njega Jugoslavija mirno raspala?

– Milošević je najviše kriv, njegov režim je najviše mogao učiniti da dođe do mirnog raspada jer su kontrolisali JNA. Devedesetih sam s grupom svojih prijatelja osnovao Nezavisne pisce sa 30 pisaca iz čitave Jugoslavije, izdali smo apel političarima da se dogovore kako će izgledati Jugoslavija, federalna, konfederalna ili bilo kakva, a ako se odluče na razlaz, neka se dogovore i o tome pa da bude miran. Ali Milošević je izjavio ne znamo da radimo, ali znamo da se bijemo, i to je bio nagovještaj onoga što će se dogoditi. Kad se raspao Berlinski zid, znao je da može očuvati vlast samo ako igra na kartu nacionalizma, a mase su ga onda slijedile. Ako je u jednoj kulturnoj Njemačkoj Hitler uspio u toj mjeri zadobiti povjerenje da je možda samo pet posto bilo protiv njega, kako ne bi kod nas. Radio sam u to doba na državnoj televiziji i znam kakva je propaganda bila. Ljudi su izjavljivali da se prijavljuju u dobrovoljce da idu ratovati u Hrvatskoj, kaže, gledao sam na TV-u što u Hrvatskoj rade Srbima. Za Srbiju je to bio dugački rat bez heroja, s užasnim zločinima od Srebrenice, Vukovara do opsade Sarajeva. Mnogi nisu kažnjeni. Srpski državni tužilac rekao je da Beogradom šeta 300 ratnih zločinaca. A nisu kažnjeni ni novinari za užasnu ratnu propagandu.

Mislite da su i oni trebali u zatvor?

– Većina je trebala biti lustrirana, da budu sklonjeni iz medija makar na nekoliko godina a neki su bili i za Haag. A danas pišu i na čelu većine medija su oni isti s početka devedesetih. I opet pišu iste ili slične stvari i ponovo proizvode jednu drugačiju mržnju i netoleranciju. Srpski vladajući političari, bivši Šešeljevi radikali, prihvatili su proevropsku vanjsku politiku i čovjek bi to morao podržati: prozapadni su, provode ekonomske reforme. Ali pogledajte medije koje oni 100 posto kontrolišu, u njima je sve antizapadne i proruske orijentacije, od naslova do tekstova. I najbliži saradnici su im oni koji su bili jasno protiv Zapada od devedesetih. Kako im onda vjerovati? Prave se ankete pa se tobože čude, evo kako je dobar dio naroda protiv EU, protiv ovih ili onih sporazuma, ne vole Hrvate ili Crnogorce. A oni to proizvode! Ako svaki dan gledate televizijski program a oni vam serviraju takve poruke netrpeljivosti i mržnje, možete očekivati da će većina ljudi ići za tim. Obično bar 70 posto ljudi ne misli svojom glavom.

Dijagnoza vam je jako pesimistična. Kako su se Francuska i Njemačka mogle pomiriti brzo nakon 1945., a vi nama ne prognozirate ni pomirenje, nego novi rat?

– Varate se, nikad nisam rekao da sam pesimist. Obično kažem da nisam ni pesimist ni optimist, možda sam jednog dana malo veći pesimist a drugoga malo veći optimist. Devedesetih smo vjerovali – mi oko Beogradskog kruga, skupine intelektualaca koja se suprotstavljala Miloševiću – da će se sve promijeniti kad ode Milošević. Promijenit će se politika, s njom i odnosi u regiji, zavladat će mir. Vrlo brzo ćemo ući u EU i sve će se smiriti, bez velikih problema. Vjerovali smo da će prevladati mišljenje koje smo mi zastupali. Ali to se nije dogodilo. Zašto? Jer su naši zločinci, naši kriminalci postali naši heroji. Nikad nismo osudili one koji su otišli u Haag. Osuđeni Nikola Šainović po povratku je odmah primljen u Sopcijalističku partiju. Haag je prilično promašio svoju funkciju. Milošević, Mladić i Karadžić doživljavaju se kao ljudi koji su branili srpski narod, a dokazi o zločinima kod većine nailaze na zid. Stavove zasnovane na emocijama nikakvi argumenti ne mogu promijeniti. Kod nas je sve zasnovano na žestokim emocijama, ne može se prihvatiti da je ta politika poražena. Pa i danas imate univerzitetske profesore historije koji će vam reći da opsade Sarajeva nije bilo, Srebrenica se nije dogodila, to je urota Francuza i Holanđana, tamo su sahranjeni ljudi poginuli u borbama. Za sve nađu objašnjenje, ali nisam našao ni jedan slučaj gdje se kaže: mi smo krivi, mi smo to učinili.

Pa postoje i takvi pojedinci i skupine i u Srbiji i u Hrvatskoj.

– Da, ali manjina su. Svuda ima poštenih ljudi, ali to nije vladajuće mišljenje. Generalno gledajući, nismo daleko odmaknuli. Nije istina da nitko nije bio protiv Miloševića, pogledajte članove Beogradskog kruga, Nezavisnih pisaca, ali to je ipak mala grupa koja je odbacivana kao izdajnička.

Govorite o otporu Miloševiću. Postoji li danas otpor Aleksandru Vučiću?

– Postoje neki web-sajtovi, naprimjer Peščanik, postoje pojedinci i manje političke stranke koje nisu prešle cenzus, ali Vučić ima apsolutnu vlast.

Čini se da ima veću moć od Miloševića?

– Da, jer ima podršku Evropske unije. Zapadni političari u njemu vide mogućnost da se i Srbija konačno pacificira i da jednog dana uđe u EU. Ili barem da se očuva ta vanjskopolitička orijentacija zemlje prema Zapadu. Nisu pretjerano zainteresirani za to što se događa unutar Srbije, a recimo medijska situacija je sad gora nego u Miloševićevo vrijeme, kad smo imali B92, Studio B, Našu borbu. Danas B92 ima strane vlasnike pa emitira realityje. Izgubljen je kritički element, mediji su se pretvorili u najnižu prostačku zabavu. Tabloidi s tiražom većom od 100 hiljada primjeraka podržavaju Vučiča, a ne podržavaju njegovu vanjskopolitičku orijentaciju. To je paradoks zbog kojeg se postavlja pitanje iskrenosti takve politike. Postoji izvjesna razlika u stavovima predsjednika države Tomislava Nikolića, koji se nije odrekao svoje titule četničkog vojvode, i on otvoreno podržava proruske stavove i kritizira Vučićeve proevropske poteze. Ipak, mnogi misle da to nije stvarni, nego fingirani sukob.

Je li NIN-ova nagrada konačno priznanje koje ste dobili od srpskog establišmenta?

– Nije. To je list koji je nekad imao ugled i sad ga pokušava vratiti. Nagrada je rezultat sretnih okolnosti, takav je bio žiri, nije bio politički. Mislim da sam nagradu zaslužio s prethodnim romanom “San o ljubavi i smrti” iz 2008., ali tada je žiri bio takav da je to bilo nemoguće zamisliti. U Srbiji danas imamo više od 400 književnih nagrada, ali piscima znači samo NIN-ova, jer nosi velike tiraže. Ako se knjiga danas proda u 2000 primjeraka, smatra se bestselerom. A “Knjiga sjećanja i zaborava” štampana je u 40 hiljada primjeraka. Zasad je prodata blizu 30 hiljada. Bez obzira na to što neki kažu da su te teme malo istrošene.

Tema je holokaust. Kad se danas evropske zemlje svađaju oko kvota, može li se to usporediti s odbijanjem brodova s izbjeglim Židovima u Drugom svjetskom ratu?

– Da, i kod nas su lutali brodovi i nitko ih nije htio primiti. U Kladovu u Srbiji, u blizini Đerdapa, krajem 1940. stigao je veliki broj židovskih izbjeglica iz Njemačke i Austrije. Ostavili su sve što imaju ukrcali se u brodove. Stigli su samo do Kladova, nisu mogli dalje jer ih nijedna zemlja nije htjela primiti. Onda je došla okupacija i svi su pobijeni. Znamo za Židove koji su doplovili do Amerike, i SAD ih je odbila. Imali su neke male kvote za useljavanje Židova koje su bile premašene. Brod se okrenuo prema Argentini, ali ni tamo ih nisu htjeli: vratili su ih u Evropu, iako su ljudi preklinjali i nudili svu svoju imovinu, znajući da im povratak znači sigurnu smrt. To gledamo i danas: jedni se svađaju o kvotama a drugi s malom djecom pješke prelaze granice.

Govorili ste o emocijama koje su jače od činjenica, pa većina negira zločine. Zbog čega imamo potrebu lagati ne samo o zadnjem ratu nego i o onome što se dogodilo prije 70 godina?

– I u Hrvatskoj i u Srbiji dolazi do revizije historije. Mi u Srbiji uvijek smo se ponosili da smo bili na strani Saveznika, antifašista. A onda se rehabilitira Draža Mihailović. Draža nije bio antifašist. Ali vi ste se odrekli partizanske borbe i želite ostati antifašist, i onda Dražu proglasite “prvim gerilcem u Evropi”! I to nije kraj, podnesen je zahtjev za rehabilitaciju Milana Nedića, šefa kolaboracionističke vlade pod okupacijom. Za njega se zna da je išao u Njemačku i tražio da se što prije “riješi” židovsko pitanje, jer inače ne može riješiti mnoge probleme. Porodica je podnijela i zahtjev za rehabilitaciju Dimitrija Ljotića, koji je sam za sebe govorio da je fašist. Negira se sve što je donijela partizanska borba.

U filmu “Kad svane dan” jedan od likova kaže da nije istina da se nakon holokausta zlo više neće ponoviti, čovječanstvo ništa nije naučilo. Kad ste to shvatili?

– Možda krajem devedesetih. Zločini su se događali kroz čitavu ljudsku historiju. Situacija uoči Prvog svjetskog rata, ako čitate “Jučerašnji svijet” Stefana Zweiga, jako sliči na današnju. Ljudi su i tada mislili nikad više ratova, Austro-Ugarska je čvrsta, etablirana, država… i dogodi se Veliki rat, pa su rekli, evo to nam je opomena za nikad više… i za dvadeset godina opet novi rat! Bio sam među onima koji su Samuela Huntingtona s njegovom knjigom “Sukob civilizacija” gledali kao desničara, a danas imamo Islamsku državu s namjerom da osvoji svijet, i malo je potrebno da dođe do velikog religijskog sukoba. A kad bi takav jedan rat buknuo, on bi bio krvaviji od dosadašnjih.

 

 

 

 

(The Bosnia Times, Globus, autor Snježana Pavić)

About Redakcija(t)

Preporučeni članci

(VIDEO) Kad vam rođak gastarbajter govori da ne dolazite: ‘Ja sam otišao, al’ sad ne može…’

Font Veličina » Veće | Manje Kako to izgleda kad rođak iz Njemačke ovom mladiću ...

Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com

Sviđa vam se ovaj članak?

Podijelite ga sa prijateljima i podržite nas u daljnjem radu!